Vojna operacija "Oluja" i poslije - izvještaj

Izvor: Hrvatski Helsinški odbor za ljudska prava

http://www.jugiliks2.com/index_htm_files/ante%207.pdf

Hrvatska vojska u selo Plavno ulazi s tenkovima 6. kolovoza 1995., a stanovnici su selo napustili tijekom 4. kolovoza 1995. Vojnici u postrojbi koja je došla iza tenkova, imali su crne trake oko glave. Grupe vojnika razmilile su se po selu. Pucano je, bez ikakva upozorenja ili rasprava, u sve što se selom micalo. Tog je dana ubijeno, uglavnom u svo¬jim kućama ili dvorištima, najmanje 13 civila — staraca. Uglavnom su ubijeni hicima iz vatrenog oružja, no Dušan Savić, r. 1908. nađen je isječen u svojoj šupi. Kuzmana Pajića, r. 1900, ubili su mecima na kućnom pragu, iako je podigao ruke uvis u znak »predaje«. Savu Đurića, r. 1942., invalida u kolicima (inače vrhunskog bačvara) su zapalili. "Vojnici su palili i pjevali: 'Gledajte kako Kijevo gori'. U vrijeme napada Savo (Đurić) je bio s majkom u kući, a žena i kćerka sa ostalim seljanima u jednom podrumu. Vojnici su zapalili Đurićevu kuću, a zatim istjerali majkuf, a sina — invalida ubacili u zapaljenu radionicu... Poslije su majka i žena skupile izgorene kosti na zgarištu i sahranile ih..."

Petar Perić, ubijen je nožem uz zid svoje kuće, 6. kolovoza 1995. oko 18 sati. Žena Danica, r. 1923. će reći "... Izašla sam za njim. Nađem ga leži ispred kuće. Kažem ja:'Aj¬me kuku, što tu leže?', a on ništa. Ja opet kažem, a on opet ništa. Pomaknem ga. Ispod njega lokva krvi, a on mrtav... Govorila sam mužu da ide s ostalima, kad su napuštali selo. U petak su išli. On nije htio ići jer ja nisam mogla... Ja sam puno bolesna... Vojska nije dolazila u kuću. Tek treći dan 4-5 vojnika došlo je i zapalilo donji dio kuće, gornji je samo pocrnio. Sve što je valjalo pokupili su..."

Žena Sava, r. 1917. našla je muža Todora Savića, r. 1908. mrtvog u kokošinjcu. "Na vratima noge, a glava put unutrašnjosti. Pijetao povrh glave. Podignem glavu, a ruke krvave. Razdrljim majicu da vidim, da nije zaklan, nije. Izgledalo je kao da je bajonetom ubijen. Sve su džigence ispale. Iskasapljen po stomaku... Ja vam ne mogu reći kako je to izgledalo,.." Istog dana, hrvatski su joj vojnici zapalili gornji dio kuće, zapalili staru kuću, te staju u kojoj su izgorjele i tri stelne krave. Nešto kasnije došla su dva vojnika, zlostav¬ljali su je, naslanjali na rame automat i tako pucali prema kući, tražili "oružje", tražili sinove i oteli joj neke predmete.

Starci Kuzman Paić, r. 1900. i njegov susjed Todor Savić, zvan »Dušan«, ubijeni u svojim susjednim dvorištima, zajedno su pokopani, u kamenjaru, iznad njihovih kuća.

Branko Šimić, r. 1949. bio je mentalno zaostala osoba. Živio je s majkom Vasilijom i sestrom, također mentalno retardiranom. U nedjelju navečer u selo ulazi grupa hrvat¬skih vojnika. Desetak žena, koje su se našle u selu, zatvorili su u jednu pojatu, a Branka, skinuvši mu sat s ruke poveli. Majka im je objasnila da je on »bolestan na žvce« i molila ih da ga ne diraju. Odgovorili su joj kako ga vode "na liječenje". Na mjestu gdje je ubijen i danas se nalazi njegov grob.

Lazo Dubajić, r. 1920., ustrijeljen je nedaleko svoje kuće. Mještani su ga, pod okri¬ljem noći, pokopali na mjestu gdje je i ubijen. No, godinu i pol kasnije su ga prenijeli u drugu njivu, njegovo vlasništvo.

U selu Plavnu, većina stanovnika živi u stalnom strahu, bježe i sakrivaju se pred pIjačkašima koji im, na očigled policije odnose sve. Neki stoga odlučuju da si sami prikrate muke. Tako se Pavao Savić, r. 1906., nakon ponovljenih zlostavljanja, objesio. Joka Petković, r. 1923, utopila se u bunaru Miloša Marinkovića. Itd.